Ponekad ljudi kažu da su moje djetinjstvo i početni početak života sasvim normalni, ništa posebno. I nemate se čemu “žaliti” na sve ovo – sve je to PR! Ali ne žalim se. Danas kažem hvala mojoj sudbini na svemu – na načinu na koji je bilo moje djetinjstvo, na mojim općim programima, na tome kako mi je život velikodušno i često udarao u glavu. Razumijem da sam postao ono što sam sada, zahvaljujući onome što je bilo prije.
Svoju sudbinu ne smatram teškom ili strašnom, nepravednom itd. Razumijem da sam ja morao proći kroz sve ovo. I za mene je ovo dano – moje polazište, nakupljena prtljaga iz prošlosti. Postoje sudbine koje su puno teže od moje, a djetinjstvo je mnogo tužnije.
A ipak razumijem da ovaj put nije bio lak. Najblaže rečeno. Za svoju djecu, pa čak ni za svoje mrzitelje, ovo ne bih poželjela zasigurno. Ali o tome moramo govoriti onima koji slijede sličan put, koji su se također suočili s kušnjama i žele dostojno proći kroz njih.
Je li mi djetinjstvo bilo teško? Kako reći. Vjerojatno oni koji su u sovjetsko vrijeme imali i oca i majku nikada neće saznati kako je bilo samohranim majkama i njihovoj djeci. Nikada nisu ni na koga uprli prstom i nisu požalili, kažu, kakav gubitnik! S majčinim prezimenom, rođen van braka, bez oca. Svi su znali za to i tu i tamo su šaputali. Bilo je neugodno i neugodno. Odbio sam besplatne obroke u školi kako ne bih izgledao kao siroče.
Dugo nisam bio nigdje posebno prihvaćen niti shvaćen. U mom kraju više nije bilo takve djece. Nitko. Bilo je onih koji su imali očuha, bilo je onih čiji su se roditelji razvodili. Ali nije bilo ljudi poput mene. Bila je to svojevrsna stigma i nikako je se nije moglo riješiti. A oni koji nisu imali takvu stigmu nikada neće znati niti razumjeti kako je to tada bilo. Ovo je sada ne manje od trećine takve djece, sada je “norma” odrastati samo s majkom, a ne poznavati oca. Iako to uopće nije norma.
Ne kažem koliko djevojka postaje važna od svog oca kad je on – čak i ako je neka vrsta. A ako ne postoji, onda jednostavno nema gdje uzeti tako važno iskustvo koje možda nije idealno, ali ipak postoji. Ne postoji model odnosa, nema čak ni slike muškarca – kakvi su oni?
Lako je reći onima koji poznaju svog oca, vidjeli su i nikada ih nije mučilo pitanje – što je on? Kako izgleda? A kad nema ni koga pitati i nema gdje pogledati? Jer ni on nije živ, a njegova rodbina o vama ne zna ništa. A gdje tražiti baš tu rodbinu, jer je moja majka uništila sve njegove fotografije. Našao sam njegov grob kad sam imao 30 godina. I prvi put sam vidio što je on, kako se zovu moji djedovi i bake, kako izgledaju. To je kao novi svijet.
Lako je reći onima koji nisu morali napustiti majku na 6000 kilometara kako bi uspostavili odnose i prošli cijelu paletu osjećaja koji mogu postojati samo između majke i kćeri. Mnogi jednostavno odlaze, odlučujući da ništa neće popraviti. A neki žive u blizini i jednostavno si uništavaju živote stalnim sukobima.
Lako je reći onima kojima su ljubav koja je mogla doći od njihovih roditelja barem djelomično pružili baka i djed. Nisam ih imala. Ostala sam preko noći ili nakon vrtića, obično se izmjenjujem s majčinim prijateljima. Jednom me prijateljica moje majke zaboravila pokupiti iz vrtića, a ja se još uvijek sjećam ovog stalnog osjećaja usamljenosti i beskorisnosti.
Lako je reći onima koji od malih nogu nisu osjećali ugnjetavajuću usamljenost, osobito vikendom i blagdanom, kad nikoga nema u blizini, jer je mama na poslu, u školi, poslovno, svi su joj prijatelji s obitelji, a samo ti hodaš ulicom sam. A onda nije bilo društvenih mreža za razgovor s barem nekim. Kad u cijelom svijetu nitko ne brine za tebe, i nikome nisi potreban. Svatko ima svoj život.
Dodajte ovome, najblaže rečeno, neobično prezime i dobit ćete milijun nadimaka i nadimaka, minimum prijatelja, pa čak ni učitelji nikada neće ispravno pročitati vaše prezime – čak ni od desetog puta. Ostaje samo pokušati svakome nešto dokazati, izlazeći iz kože, što sam i učinio. Pa, ili se boriti. I ja sam to redovito radio.
Netko u to vrijeme nije morao čekati poput mane na svježe voće i povrće, čak ni ljeti. Netko nije stajao u trgovini od 7 sati ujutro u redu za mlijeko (a trgovina se otvorila u 9). Netko nije izvađen od malih nogu na temu vegetarijanstva – a ja nisam jeo meso od svoje sedme godine, toliko sam o sebi i svojoj budućnosti čuo od rodbine! Dobro je što mi je majka u tom trenutku odmahnula rukom i nije me mučila. Ali ja sam se rano osamostalio u mnogim stvarima.
Ali točno znam gdje bih sada bio da nije bilo Boga i užasnut sam. Ako u 17 svaki dan ima 1-2 limenke piva, onda u 35 što? I iako za neke previše pričam o Bogu, nije me briga. Spasio me, to znam. I zahvalan sam Mu od sveg srca. Pogotovo kad vidim što se sada događa s onima s kojima smo odrasli zajedno i pored njih, s kojima smo popili baš ovo pivo i nešto jače.
Da, u mom životu nema ništa posebno. Svaka druga obitelj nakon rođenja djeteta bankrotira i gubi jedini dom, zateče se na ulici bez novca i krova nad glavom, uz pozive banaka i bandita. S osjećajem krivnje prema roditeljima. Ovo je besmislica, zar ne?
Svaka obitelj uzima i bez novca seli se u strani grad s djetetom i počinje sve ispočetka. Na svoju ruku. Mogli smo se preseliti kod naših roditelja, kao što mnogi čine, ali nismo. Hvala Bogu, imao sam dovoljno pameti. Bog je opet spasio.
Vjerojatno, gotovo svaka obitelj ima posebno dijete (iako znam da takvih obitelji, nažalost) ima jako, jako puno, a onda se u njoj dogodi čudo. Hvala ti Bože !!! I zbog činjenice da nam se to dogodilo, i zbog čuda.
Da, mnogi se ljudi danas razvode – s tim se ne može raspravljati. I sa sigurnošću mogu reći da je razbijanje lakše nego vraćanje korak po korak. Odluka o zadržavanju obitelji – ali ne i površna! – teško. I rijetko, nažalost.
Da, većina žena u našoj zemlji ima problem sa samopoštovanjem. Odgoj je takav, uvjeti okolo, uobičajeni scenariji. Iako, na kraju krajeva, svaka žena već četiri godine ne lupa glavom o zid, sastajući se s pet minuta s oženjenim muškarcem koji joj zavara glavu. Ne svi – hvala Bogu! – omogućuje vam da se tako rugate.
Da, nisam se penjao po hrpama smeća u potrazi za hranom, nisu me udarili glavom o bateriju, nisu mi stavili nož u grlo, hvala Bogu. No znači li to da je sve bilo lako i da nije moglo biti uzrok ozbiljnih psihičkih problema? Tko odlučuje gdje su „normalni“ problemi, a gdje su uopće problemi? Ovi “svi su živjeli ovako – i normalno” – ovo je potpuna besmislica.
Znate li što je najtužnije? Mnogi ljudi ne razumiju da sudbina nije uvijek teška – ona je ona u kojoj ima puno raznih strašnih događaja. Ponekad postoji vanjski sigurna slika, unutar koje se događa takav pakao koji nitko drugi neće primijetiti niti vidjeti. A u ovo doba dječja psiha i život su uništeni. Ali nitko to neće čuti niti razumjeti – izvana sve izgleda pristojno, pa čak i lijepo.
Ponekad djecu ne tuku, ali bilo bi bolje da ih tuku nego da ih ubiju šutnjom, ravnodušnošću i ispravnošću. A u isto vrijeme poznajem djecu iz vrlo disfunkcionalnih obitelji koja svoje djetinjstvo uopće ne smatraju teškim, iako bi nam se to činilo kao pakao. Ovo je individualno, razumijete li?
Znam priče o djeci idealnih majki koje su svoje dijete brutalno utrpale u kalup koji im je trebao. Kako je psihološki moguće silovati dijete, a da ga ni prstom ne dodirnete. Kako roditelji koji žive zajedno “radi djece” osakaćuju svoju sudbinu svojim nepotrebnim žrtvama, u kojima nema žrtve, postoji samo kalkulacija.
Svatko ima svoje poteškoće, pouke i kušnje u svojoj sudbini. I svatko od nas to na neki način prolazi. Možete se slomiti, odustati. Ali možete nastaviti naprijed. Ovo je najvažnija stvar. Nije važno koji je početak bio. Nije važno kroz što ste prošli, je li bilo “pošteno” (a zapravo, uvjeravam vas, bilo je). Važno je ono što sada radite – koji izbor, koji koraci, u kojem smjeru.
Mnogi imaju teške sudbine. I to je prekrasno iskustvo koje vam može zauvijek promijeniti srce. Ne treba se žaliti, bježati od problema, pogledati to u oči.
Da, nisam imala baš taj temelj ljubavi. I to me prisililo da radim stvari koje su me povrijedile.
Da, formirao sam psihologiju teškog nedostatka, pa bi stoga trebalo imati još puno svježeg voća i povrća kod kuće kako bismo se osjećali sigurno.
Da, imao sam mnogo programa u vezi s novcem, i do danas izvlačim sve te “skupe” i “snalazim se” iz glave.
Da, rani vrtić je traumatično iskustvo. Još je traumatičnije kad je vaša majka prisiljena preživjeti s vama u naručju, a vaš otac umre kad imate dvije godine, a godinu dana kasnije vaša majka izgubi majku. I te emocionalne majčine traume, neživljene, osakaćuju i traumatiziraju dijete. Znam zašto mi je s djecom od jedne do tri godine nepodnošljivo. Ovo je dio moje priče, boli, traume.
Da, imam teške generičke programe za muškarce, koji izlaze danas – i u pokušajima da dominiraju, i bez poštovanja, i u neovisnosti, i u želji da sve povuku na sebe. Ali vidim ih, znam se nositi s njima, iako će uvijek ostati dio mene i mog iskustva.
Da, jako mi je teško imati odnos sa svojim mužem – i zbog toga što nije bilo pozitivnog iskustva, i zbog njegovih negativnih programa, i zato što ne znam raditi mnogo stvari. Ali to ne znači da ću odustati i odustati od svega, jer to može biti tako teško.
Da, nisam odgojen da vjerujem. Da, morala sam sama pronaći put do Boga – i to već u odrasloj dobi. A potraga je bila teška, a neki to nisu mogli prihvatiti.
Pa što! Sve je to početna točka mog putovanja. Ono što zaslužujem u posljednjoj inkarnaciji. Očigledno, nisam bila baš dobra osoba, ako je tako. No početna točka ne određuje završnu točku.
Bez obzira na djetinjstvo, sudbinu ili okolnosti, nemojte sklapati šape. Ne sažaljevajte se, ne kopajte po prošlosti samo radi kopanja. Promijeniti. Promijenite sudbinu. Promijeni svoje srce. I tada je sve moguće. Sve najbolje za vas tada – možda i više od.
Zahvalan sam svojoj sudbini. I njihovim roditeljima, njihovim precima i njihovom iskustvu. Za mene osobno nije moglo biti bolje. Ojačao me i doveo u današnji dan. I tko zna što bi se dogodilo da sam odmah dobila sve i više, lako i bez napora …